Naslovna Anđeli Astrologija Iscjeljivanje Književnost Zemlja Životinje
  Poezija
  Proza
  Objavljeno
  Književni susreti

 

NEKA BUDE KAO DA SAM TE VOLIO (odlomci)

Don nije znao puno o bojama, ali je bio boja, ponekad jedna te ista nekoliko dana, ponekad svake večeri druga. Kad je Iva bila blizu, narančastocrvena tekla mu je iz prstiju, a kad ga je napuštala vene su mu postajale plave i tintene, mogao je njihovom tamnom tekućinom ispisati roman. Ipak, nije pisao. Ruke je koristio za ulaženje u tuđa tijela, skalpelom je rezao meso ostavljajući iza sebe trag. – Igraš li se Boga, pitala ga je jednom Iva. – Misliš kako možeš bolje od njega? Nije se ljutio. Njezina su se pitanja odavno poznavala s njegovima. Čak su i odgovori bili isti. – Popravljam ljudske greške, a onda Bog iza mene popravlja moje, obično bi joj odgovorio.

KAMO ODLAZI LJUBAV NAKON ŠTO NAS UBIJE (odlomci)

Sjedim na stijeni, sunce izlazi iz mora, tabani osušeni, još slani. More: jedini ljubavnik kojem se uvijek vraćam. Raskoš zrelog tijela, mudrost osvajanja - potpunom predajom.

Zatvaram oči, dišem. "Da bismo nešto vidjeli trećim okom, treba zatvoriti prvo i drugo", napisala je M. Atwood. Točno: vidim te. Vidim te kakav jesi: prestrašen i sam.

Ali to ne znači da sam te se riješila.

More. Jedini ljubavnik s kojim želim živjeti, kraj njega se buditi; koji me prihvaća baš takvom kakva jesam, čekajući me iako ne znam točniti, ali on zna da ne mogu ne doći.

Moj ljubavnik srednjeg roda. Moj najdraži.

More.

Kad sam bila mala rekli su mi da Bog stanuje gore. Tako su me mogli plašiti, vrijeđati, tući, a da pritom nisu tukli, vrijeđali, plašili Njega.

Trebalo mi je puno godina da upoznam svog jedinog Stanara, Onog koji je patio i odrastao sa mnom. I nije Ga k meni dovela crkva, niti neki njezin posrednik iliti agent nekretnina. Oduvijek je stanovao u najdubljem kutku kuće koja jesam, samo ja to nisam znala.

Tumarajući životom, udarajući o tuđe obale, ostavljena od sebe, nikako da krenem u ostavljanje drugih. I kad sam napokon pala na dno, potpuno izgubljena u svemiru nazovi ljudskosti, kad je bol zaprijetila da će me konačno progutati, u mračnom hodniku vlastite duše, naišla sam na Njega. Ili su me anđeli tamo odveli. Da, sigurno su to bili anđeli.

Sad, kad Ga poželim dodirnuti, zavučem ruku u svoje grudi, tu je, diše. Brzo i gladno, poput svakog novorođenčeta. Ali ne plače. Jer, moj tek rođeni Bog zna da Ga više nikad neću ostaviti gladnog. I da će prostor Njegove kuće u meni uvijek biti osvijetljen.

Od rođenja do smrti, stalno se krećemo. Amo, tamo, gore, dolje, ne zastajemo, jer stajanje je kraj, nema više, gotovo. Od onog prvog koraka pa sve do ulaska u krevet, u kojem događaj seksa zamjenjujemo događanjem smrti, uvijek samo idemo, idemo, idemo. "Iz materine u - materinu".

Hajde, ukorači u ovo pismo. Budi jedno njegovo slovo, riječ ili rečenica. Suvišna interpunkcija. Samo budi. Dosadilo mi je sumnjati jesam li te udahnula, nadati se da te nisam izdahnula. Uđi. I ne boj se, neću te otposlati. Malo ćemo se zaustaviti. Slijepljeni, kao marka za kuvertu ili tinta za papir. Tek jednog dalekog jutra krenut ćemo dalje. Iz materine - u materinu.

Ti si me naučio da misao prethodi stvarnosti. Sve što smo ikada pomislili, materijaliziralo se u nekom kutku svemira. "Pazi što misliš", rekao si mi, "misli su tvoje tako moćne"! A ja ne pazim, E. T., pa mi se svašta događa: i tuga i radost, i smijeh i bol. Sve moje kuće na skliskom su terenu mojih misli.

Ti si me naučio da ima raznih domova: onih iz čijih dimnjaka ne izlaze dimovi, po čijim krovovima šetaju zvijezde umjesto mačaka. I da u svakom domu raste nešto: ljubav, dijete, štene, jad. Ono na što domaćini usmjere pažnju - to raste.

Ti si me naučio da ima raznih knjiga, raznih znanja. Onih po kojima vještice kuhaju svoje napitke, ali i onih u kojima je zabilježena svaka misao, svaka namjera, svaka želja - svakog živog stvora u svemiru. Mali zlaćani zapisivači - anđeli - s olovkom u ruci trčkaraju uokolo. A Bog se katkad zavali u fotelju s knjigom naših života u krilu. Zaplače li On nekad čitajući te srcedrapateljske romane ili su potresi posljedica smijeha koji Mu pobjegne, onako glasno i u grozdovima?

Bog. Još uvijek mi je muškog roda. Jesam li konzervativnija no što priznajem ili sam od jakih žena koje bi tako rado, barem pokoji put, nekog još snažnijeg pored sebe? Da, Bog. Mogla sam biti skromnija u izboru muškarca.

Ti si me, E. T. moj, naučio da ima brzina brža od svjetlosti: ona kojom ljubav jurca u svojoj svemirskoj formuli šarenim Božjim svjetovima, ona koja nam pomaže na trenutak obaviti božanski posao - napraviti djecu.

E, moj E. T., gdje si mi danas? Zurim u krošnju stabla pod prozorom čekajući tvoj znak. Svjetlosnu zraku po kojoj ćeš mi spustiti poljubac. Malen i slinav, ali nebeski.

Uostalom, svi su nebeski poljupci maleni i slinavi, a ni zemaljski nisu bolji, iako se prave da jesu.

Jesi li me zaboravio, moj nebeski dječače? Ili mi se, prerušen u Zemaljca, uvlačiš pod kožu?

"Ljubav je uvijek sretna, čak i kad se ljubavnici razdvoje, nedajbože, i smrću, ne samo daljinama. Ljubav je uvijek sretna jer stvara ljepilo, restauratorski precizno od krhotina stare osmišljava uvijek novu, uvijek svježu - i živu - sliku. Ljubav je sretna jer je ljubav. Njome se hrane zvijezde i njezinom brzinom putuju oblaci. Ali kuda? Zašto? Tko li će im narediti da nestanu s neba, i čijeg neba, i hoće li ga poslušati?

Hoće li se, kad Bog jednom stavi zviždaljku u usta i označi početak smotre, sve ljubavi - bivše i buduće - poredati na nekoj nebeskoj livadi kao mačke, mazne i uzdignutih repova, ponosne što su očuvale svih devet života?"

Da, Bog. Zašto pušta da bol sliči plimi? Jer - uvijek se vraća.

PUTNICA

Iako je putnica isprava koja nam dopušta mijenjati države kao haljine, neologizam – putovnica – već se udomaćio. Stoga je ovdje riječ o putnici koja putuje životom, jer svijet joj je premali za tako veliko kretanje.

Dakle, žena koja putuje, žena putnik, kao što bi rekli mnogi. A neki bi dodali: usamljena žena.

Kad je, prije puno godina, u vlaku od Sarajeva k Pločama, jedan putnik prepoznao jednu putnicu, zamalo su nastavili zajedno. Čak i jesu, ako bih bila precizna, ali – samo do Ploča. Do mjesta na kojem je vlak zaustavljen jer su tračnice davno odlučile tako.

Putovanje u paru nije lakše od putovanja u jednini. Čak mi se često učini mnogo zahtjevnijim, težim, opasnijim po život. Putovanje u paru podrazumijeva sklad koraka, poput sklada vlaka i tračnica ili neba i zrakoplova koji mu rastvara ono opasno plavilo u grudima.

Ali, putnica ne bi bila putnica kad bi ostala zaustavljena. Nastaviti ispunjavati zadaću svoje duše – nastaviti putovati – bilo je jedino moguće. I tako su i Ploče ostale iza nje, a brodu je bura bijelila put morskom površinom. Do otoka. Otoci ne idu nikud. Svaki je otok samo točka koja vapi neku drugu.

Otok po otok, točka po točka i putnica se probudila u velikoj kamenoj kući koja je, osim ponude ugode i hlada, nudila i zatvor. Kao zaštitu od života. A zaštite ne postoje, nijedna nas kuća ne može zadržati pred unutarnjim kretanjem. Ubiti čuvara zatvora, razbiti bravu, razlomiti prozorsko staklo ili – podići krov? pitala se žena čija je jedina nadarenost bila – putovati.

Podigla je krov. Gusto otočko nebo prelijevalo se zvijezdama, kao što se cvjetovima lavande prelijevaju plava otočka polja. Ali, zvijezde su bile žute, čak pomalo zlatne, nebeske putnice vole nakit.

“Dadoh ti razum i ruke, ljubav i sve što sam znala, na put te ispraćam s nadom da nikad nećeš pasti...” napisala je svome prvorođenome. To je pjesma koju i dalje pjevuši kad god pomisli na svoju djecu. Ali – i djeca su tek putnici, doznala je s bolom. Istim onim kojim se modri more jer ga otok boli.

Jezici i kulture mijenjaju se s vremenom i prostorom, ali unutarnje putovanje svatko od nas nastavlja svojim jedinstvenim, neponovljivim i nepromjenljivim načinom. To je putovanje k ljubavi, odnosno – putovanje s ljubavlju. Ljubavno putovanje, mogli bismo pojednostaviti. Takvih putovanja u ovom Božjem vrtu nema onoliko koliko ima ljudi, već onoliko koliko je udisaja. Zato, putujmo. Ne zaustavljajmo se, čak ni pod zvijezdama kojima se, kičasto poput nezrele djevojke, nakitilo nebo.

Unutarnje putovanje je putovanje duše, životna misija svakog onog koji zna da je živ. Vanjsko je putovanje samo zbog tragova stopala, oni ostaju čak i onda kad mi padnemo. Jer, Bog kaže: “Ovo su moji tragovi, dijete, kad ti je najteže bilo – Ja sam te nosio!”

Žena koja putuje, žena putnica, jednako je podložna padovima kao i muškarac, putnik. Spol je samo ovozemaljski znak raspoznavanja: nisam cijela, nisi cijeli. I to je sve. Na putu disanja srest ćemo se jednom.

Tako je vlak ostao u Pločama. Putnik je otputovao k Splitu, putnica k otoku. Nedugo potom, tek koju godinu iza putovanja, on je pošao Gore k nebeskim cestama. Uvala iz koje je poletio k nebu još uvijek čuva njegove tragove. Ona je nastavila sama, kao i ranije, uostalom. Susret na raskršću dvaju puteva svakom od susrelih zauvijek je važan. Ali znakovi na putu nisu drveni. Oni su uvijek ljudski. Kao da smo se, jesmo li?, dogovorili prije dolaska na ovu modru kuglicu: - Znaš, kad negdje sretneš prekrasan osmijeh na širokim usnama i zubima isturenim zbog davnog držanja dječjeg palca među njima, skreni ulijevo! To sam ja, tvoj živi znak na putu ljubavi!

Tako je i bilo. Putnica je skrenula, putnik je skrenuo. Raskršća su najstrpljivija mjesta na svijetu: nitko kao oni ne zna čekati.

“Jaki ljudi i vodopadi uvijek probiju svoj put u životu”, možda je najbolje ovom rečenicom završiti priču o putnici. Jer, ona je jaka. Ona je vodopad. Žena koja putuje prosipa svijetom vodu svoje duše, vodu svoga tijela, vodu donijetu s izvora-ishodišta: još iz maternice. I neka joj je sretan ovaj zemaljski tok i nijedna brana neka je ne zaustavi! Voda uvijek teče k drugoj vodi. Nepogrešivo. A graditelji brana ionako su postali oni koji su zaboravili da im je zadaća teći, putovati. Pa, što se onda čude kad se jednog dana probude – pod vodom!

Da, “jaki ljudi i vodopadi...” Putujem već puno godina. Najprije sam promatrala put kojim sam išla. O njemu nisam doznala ništa. Pa sam nastavila promatrati sebe – onu koja putuje. Ni o njoj nisam doznala više. Sada znam da je nemoguće išta znati o putu i o putnicama. Preostaje mi ponekad napisati nešto smušeno i daleko od istine, poput ovog teksta, na primjer.

 
Kontakt: info@zdenkaandrijic.biz    Copyright©Zdenka Andrijić 2011-2017.