Naslovna Anđeli Astrologija Iscjeljivanje Književnost Zemlja Životinje
 
  Molitve za Zemlju
  Volim ovaj planet
  Objavljeno

PROSTOR

Dugo sam vjerovala kako je prostor, u stvari, vrijeme koje nam se pokazalo. To sam čak i napisala, toliko sam bila sigurna. Više nisam. Možda zato što sam prepoznala osobinu zajedničku i prostoru i vremenu, ali opasniju kod ovog prvog: nevjernost. Da, prostor je toliko nevjeran da ga uporno, cijeloga života, nastojimo posjedovati. A vrijeme nas vara nekako drukčije – s nama samima. Jesmo li mu stoga skloniji oprostiti?

Različite odrednice prostora, filozofske, matematičke, astronomske, psihološke, nimalo nam ne olakšavaju život s njim. Prostor je dio temeljne strukture svemira, skup dimenzija u kojima su predmeti smješteni i odvojeni istovremeno, mogu se pomicati, posjeduju oblik, veličinu i drugo. Prostor obično nazivamo trodimenzionalnim, vjerojatno zato što nam je jedino taj poznat. Točnije, još nismo sposobni poznavati neki drugi, npr. četverodimenzionalni, peterodimenzionalni itd. Da bismo odredili prostor koristimo samo tri broja, zamislite, od tolikog broja brojeva – samo tri! Bog ili svemir ili Kakogodhoćete oduvijek je prema čovjeku bio bolji od njega samoga. Mi sami sebe ograničavamo, nitko izvan nas to nam ne čini. To radimo i sa dimenzijama. No, natrag k prostoru: onom u sebi.

Da bismo se sprijateljili s prostorom najprije se trebamo osloboditi fobija: klaustrofobije (od zatvorenog prostora), agorafobije (od otvorenog prostora), astrofobije (od svemirskog prostranstva), kenofobije (od praznih prostora). Kako to učiniti? Netko je rekao da je fobija pokušaj samoizlječenja. Sve više mi se sviđa ta definicija fobije. Naprosto, sve svoje probleme sabereš, matematički precizno, u jedan jedini – strah od nekog prostora. Može i od nečeg drugog, ali ovdje je o prostoru riječ i držimo se njega. Neka prostor bude kriv!

Iako moderni fizičari odbijaju dijeliti vrijeme i prostor, filozofi se pitaju: “Može li sam prostor biti izmjeren ili je on tek dio sustava mjerenja?” U matematici postoji mnoštvo prostora: prostor vjerojatnosti, metrički prostor, topološki prostor, Euklidov prostor, Hilbertov prostor, vektorski prostor itd. Astronomija smatra prostor praznim dijelom svemira. Svako područje izvan atmosfere nekog nebeskog tijela naziva se prostorom. Ali sve te znanosti bave se promatranjem, mjerenjem, objašnjavanjem prostora, ne živeći unutar njega. Osim, ako bismo prostor uma prihvatili kao njihovo mjesto stanovanja. U tom bi slučaju astronomija imala pravo – um je zaista prazan dio svemira.

Kod mene je nebeski prostor prvi od svih prostora dobio izuzetnu upotrebnu vrijednost. Zurenje u zvijezde i traganje za planetima pomoću knjiga i teleskopskih prstiju uperenih u nebo, pomoglo mi je dobiti barem približno točnu mjeru vlastite vrijednosti. Činjenica, na primjer, kako je cijeli ljudski vijek neophodan da bi se neka daleka zvijezda pomakla na nebu svega jedan jedini stupanj gledano sa Zemlje, natjerala me povjerovati u tvrdnju australskih domorodaca koji kažu: mi ne posjedujemo zemlju, zemlja posjeduje nas.

Da, čovjek je jednodnevni leptir u golemom prostoru svemira. Između udaha i izdaha Boga obletio je svoj svijet. Pa, zašto onda, ako je tako, a sve više ljudi na ovom planetu shvaća da je tako, uništavamo svoje i tuđe živote borbom za posjedovanjem onog što nas posjeduje?

Zato što se ne volimo, barem ne dovoljno da bismo živjeli skladno unutar svoje skučene tri dimenzije. To je moj odgovor. Pa, ako ne volimo sebe, kako možemo voljeti bilo koga drugog? Pticu, stablo, psa, kravu?

Ali, kako naučiti voljeti sebe i druge? Postoji li negdje u ovim ogromnim prazninama svijeta neka brza škola ljubavi? Možda negdje, ne tako daleko od Zemlje, ima neki planet s malim ružičastim zaljubljivcima koji bi nas tome mogli podučiti?

Krave i bikovi – životinje od kojih bismo svašta mogli naučiti - znaju puno o prostoru. Svojim teškim i sporim korakom savladavaju ga svakodnevno tjerani prazninom trbuha, u potrazi za hranom. Jednom sam, davno, s palube trgovačkog broda u luci Ploče promatrala ukrcaj goveda na neki arapski brod. Pamtim i kako se brod zvao: Siba Geru. Pamtim, napisala sam priču o tome, čak je i objavila. Uglavnom, bilo je ljetno poslijepodne, užareno i smrdljivo, kakva su obično ljetna lučka poslijepodneva. Kamioni su počeli pristizati, neka željezna konstrukcija na rivi stvorila je prolaz za jedno po jedno govedo, grubo istjerivano iz kamiona. Dva prljava muškarca štapovima su gurkala još prljaviju stoku prema ne baš širokim daskama koje su vodile u potpalublje. Jedno, dva, tri, četiri i više goveda ulazilo je u brod ne mareći za udarce, ne osvrćući se uopće. Desetak, dvadesetak, tridesetak, prestala sam brojiti koliko ih je ušlo. A onda – pobuna! Jedna je krava odbila ući u brod! Vrlo jasno, tvrdoglavo. Udario ju je najprije jedan, pa drugi muškarac. Još jednom. Pa, opet i opet. Tukli su je, ona je stajala. Gledala sam užasnuta s visine od nekoliko metara. Počela sam vikati: - Pustite je, pustite je! Ludost, kako će je pustiti, kamo da ode jedna osviještena krava u luci neosviještenih ljudi? I krava se odlučila, okrenula se i nasrnula na svoje gonitelje. Da, ljudski priznajem: navijala sam za kravu.

Ne znam što je dalje bilo, priču objavljenu u pomorskom časopisu završila sam nešto ljepše. Priče su zato da svijet bude ljepši. Ovo što pišem je istina. Plakala sam na brodu. Plakala sam sve dok Siba Geru nije isplovio.

Ponekad – još uvijek plačem zbog pobunjene krave. Puno više zbog nje nego zbog onih koje se nisu pobunile. Iako su sve završile na istom mjestu.

No, glavna tema ove priče nisu životinje, već prostor. I to je dokaz kako konačno trebam razmisliti o kupovini zemlje. Malog komadića kojeg ću puno platiti. Jer, cijena prostora raste. Unatoč tome što ga ne možemo ponijeti sobom tamo kamo mi, jednodnevni svemirski leptiri, obično odlazimo. Nakon što se prostor koji nas posjeduje dogovori s datim nam vremenom.

SVJETLOST

Bog ima više kćeri. Ipak, Thomas Fuller tvrdi kako je «...svjetlost najstarija Božja kćer». Možda bi, onda, zvuk bio sin. U svakom slučaju, kako je ovo priča o svjetlosti, ne smijemo zaboraviti na osmijeh. Jer, on je «...svjetlost u prozoru tvoga lica koja ljudima kaže kako si kod kuće».

Jesmo li, zaista, uvijek kod kuće? Ako nismo i ako nam je mračno, pogledajmo noćno nebo. Tamo stanuju zvijezde, a one su «...ulična svjetla vječnosti».

No, krenimo od početka. Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku. Svjetlost je roj čestica koje zovemo fotonima. Izvori svjetlosti mogu biti prirodni, npr. zvijezde, ili umjetni poput žarulje. No, svjetlosti nema bez sjene. I obrnuto, naravno. A sjena je onaj dio prostora koji se nalazi iza nekog tijela i u koji ne dopire svjetlost.

Svjetlost nam je potrebna da bismo nešto mogli vidjeti, ona iz vanjskog svijeta prenosi informacije našim očima i mozgu. Oči i mozak djeluju zajedno, jer film je tek niz slika, a slike u magazinu su redovi točaka. Svjetlost postoji u česticama, ali i u valovima. Njezina dualnost i dalje je jedno od najviše zbunjujućih načela fizike. No, jedno od najvećih otkrića znanosti je činjenica kako predmet promatranja ovisi o onome tko promatra.

Kakve veze, možda se pitate, imaju promatrač i promatrano sa svjetlošću? Velike. Jer, što je više svjetlosti u promatraču, to bolje vidi ono što promatra, jer je i to, promatrano, svjetlije.

Ponekad idem ulicom i razmišljam o običnim stvarima, čak niti ne mračnim koliko baš – običnim. I prolaze ljudi, životinje, pomiču se biljke u prozorima kuća te obične ulice u nekom običnom danu. A onda odjednom: svjetlost. Jaka, usredištena u nekom ništa manje običnom od mene, kuća, ulice. I dok se privikavam na nju, osjećam kako se i ona privikava, ali na nešto drugo, nešto što nisam odmah uspjela prepoznati: na ljubav. Da, svjetlost je ljubav. I kad nije ružičasta ili zelena ili crvena, kako pogrešno običavamo misliti o bojama ljubavi. Ako postoji ljubav, sve je ljubav. Ako postoji Bog, sve je Bog. Ako postoji svjetlost, sve je svjetlost.

O da, sve nabrojano – postoji. Samo s vremena na vrijeme promijeni odjeću, umota se u nešto drugo.

Pedagogija moje mame sastojala se tek od jednog elementa – straha. – Nemoj ovo, razbolit ćeš se! – Nemoj ono, povrijedit ćeš se! – Ne vjeruj onome što ti govori, prevarit će te!, uzvikivao je mrak moje majke. Svjetlost bi joj tek ponekad zaiskrila u mačjim očima i tek sam puno godina kasnije razumjela zašto toliko volim pse. Jedno smo vrijeme stanovali u neuglednoj katnici tada još nevelike trešnjevačke ulice. Bilo mi je četiri, pet, šest godina. U sumrak bi se palile ulične lampe na vrhu stupova i cijela bi se ulica obojala žutim, narančastim, crvenim svjetlom, ovisno o tome je li u kući bio mir ili su se mačje oči svađale s očevim, psećim. Mi, djeca, ponekad bismo se natjecali tko li će se od nas popeti dalje na stup, u visinu. Grlili smo grubo drvo koje je uzvraćalo sitnim ubodima u male dlanove već iscrtane velikom budućnošću. Uvijek sam se penjala dobro i brzo. Pa, kako i ne bi, sitna i prestrašena, vjerovala sam jedino vlastitim rukama.

Jedne me je večeri vidjela mama. Na stupu. Visoko, visoko. Natjerala me je da siđem, uvukla u kuću, u mrak. No, ni to nije bilo dovoljno. Još je rekla: sljedeći put kad dodirneš stup ulične lampe, zalijepit ćeš se za njega. To radi struja, lijepi ljude. I nitko te neće uspjeti odlijepiti.

Više se nikad nisam popela. Ali zato već sljedeće godine, odmah nakon što smo se preselili bliže Savi, vratila sam se s kupanja mokra, samo u kupaćim gaćicama i uhvatila se za stari štednjak na drva na kojem je bio upaljen rešo. Da, mame uvijek znaju najbolje: zalijepila me je struja. Dalje je sve išlo sporo, mamino ustajanje od kuhinjskog stola, gotovo nevoljki prilaz štednjaku, ištekavanje iz zida, moj pad na kliski linoleum, pa modre usne u ogledalu, pa strah, strah, strah. Od struje. Od svjetlosti.

Prije nekoliko godina konačno smo se dogovorile, svjetlost i ja: prolazim pored niza uličnih lampi i svakih nekoliko metara poneka od njih promijeni svoje stanje: iz mraka u svjetlost ili obrnuto. Pale se i gase, pozdravljaju me, sestru po djetinjstvu.

I dalje se ne penjem na stupove, iako još uvijek vjerujem svojim rukama. Ali, mahnem lampama odozdo, iz svoje u njihovu svjetlost. I one odgovore. Jer, u međuvremenu sam shvatila kako Bog ima puno kćeri, i sve su od svjetlosti.

ZVUK

Stavite kažiprst i srednji prst na grlo. Izgovorite što možete glasnije: «Aaaaah!» Ne samo što ste čuli zvuk, već ste i osjetili neko kretanje u grlu. Vokali su zavibrirali, pomičući se naprijed i natrag i proizvodeći zvuk.

Kad netko svira violinu, ona vibrira zrakom i te vibracije putuju od violine do nas. Ali, violinu ne čujemo nosom ili rukama! Njezine vibracije ulaze u naše uši i tek onda ih čujemo.

Znači, osim proizvođača zvuka, potrebno je imati i kolektora, onog koji provodi zvuk. A u čemu je razlika između glazbenog zvuka i obične buke? U pravilnosti vibracija. Glazbeni zvuk je rezultat pravilnih vibracija glasa ili glazbenog instrumenta. Buku stvaraju nepravilne vibracije. Zvuk putuje. Kreće se. Kojom brzinom?

No, prije odgovora, opišimo zvuk. Evo čime ga opisujemo:

•  valna dužina – udaljenost između valnih vrhova

•  frekvencija – broj valova u sekundi

•  amplituda – mjera za količinu energije u zvučnom valu

Zvuk putuje oko 1,5 km u sekundu, ali samo kroz slanu vodu. Zamislite otprilike petnaestak nogometnih igrališta koje zvuk prijeđe u samo jednoj sekundi! Zrakom se kreće sporije, tek tri nogometna igrališta (oko 340 m u sekundi). Ipak, brzina kretanja zvuka u slanoj vodi nije stalna vrijednost. Mijenja se od mjesta do mjesta, ovisi još i o godišnjim dobima, o tome je li mjerena ujutro ili navečer, na kojoj dubini i slično. Iako te razlike nisu velike, one postoje.

Sve u svemiru vibrira. Stolica na kojoj sjedimo, tlo na kojem stojimo, sastoje se od molekula koje vibriraju na različitim frekvencijama, ovisno o tome od kojeg su materijala. Jedinica za mjerenje frekvencija je herc, odnosno Hz. Ljudsko uho može čuti frekvenciju između 20 i 22.000 Hz, a predmeti oko nas su ili pregusti ili prefini, pa im je frekvencija ispod ili iznad one koju čujemo.

Naši organi, čakre i različiti dijelovi našeg tijela pjevaju različite note, koje se onda miješaju u simfoniju jedinstvenu poput otiska prsta. Kad ne bi bilo stresa, negativne energije, zagađenja i sličnih civilizacijskih posljedica, živjeli bismo u idealnom svijetu, usklađenom s našom pjesmom. Naravno, tada ne bi bilo ni bolesti.

Sve popularnija terapija zvukom koristi se za uravnoteživanje svih razina bića. Obavlja se korištenjem i drevnih i modernih instrumenata, poput kristalnih i tibetanskih pjevajućih zdjela, glasa, gonga, mantre i sl. Poput većihe alternativnih terapija, najbolje ju je koristiti preventivno, prije nego se manifestira fizička bolest. Njome, poput glasovira, ugađamo tijelo. Oni koji je koriste tvrde kako su izvrsni rezultati postignuti kod depresija i straha, cisti i hormonalnih problema, glavobolja i nesanica.

Ništa novo. Mnoge su stare kulture koristile glas kao sredstvo iscjeljivanja i preobrazbe. Uostalom, zašto su pjevači i glazbenici tako planetarno popularni? Zašto tisuće ljudi hrli na koncerte? Glazba koju biramo otkriva na što smo «ugođeni». A nedavno objavljena istraživanja Masaru Emotoa o utjecaju glazbe na molekule vode, valjan su dokaz koliko ta ista glazba, svojim zvukom, utječe na promjene unutar našeg tijela. Barem na one njegove tri četvrtine koje jesu voda.

Dakle, kad smo već voda, što nam je činiti? Teći, naravno. Kretati se. Živjeti svoj život dopuštajući mu da se mijenja, ponekad ponese nekog sobom, ponekad uteče u neku drugu vodu. A kad smo već pjesma, što nam je činiti? Pjevati, naravno.

I nije točno da nemamo razloga pjevati. Velika svemirska simfonija stalno nas podsjeća koliko smo blagoslovljeni i privilegirani pridonijeti joj zvukom svoga glasa, snagom svog života.

 

VJEŽBA:

Bosi, sjednite uspravnih leđa na neku livadu, dvorište, bilo gdje gdje je moguć izravan dodir sa zemljom. Umirite se, obratite pažnju na disanje. Udah, izdah, lagano zaranjajte u sebe, osjećajući kako vam se tijelo sa svakim izdahom sve više opušta.

Kroz stopala voljno, s potpunom sviješću ali i sa poštovanjem, dodirnite zemlju. Dodirnite je svojim dahom, svojim duhom, najdubljim dijelom sebe, onom svojom biti koja je život, ljubav, Bog. Osjetite fizičku povezanost s Majkom, osjećajnu povezanost, mentalnu povezanost. Dodirujući Zemlju, dodirnite sva živa bića koja se na njoj i u njoj nalaze: svaki kamen, svaku biljku, životinju, čovjeka, anđele. Zamolite Zemlju da vam govori. Zahvalite joj na svemu što čini za vas, nesebično vas hraneći, štiteći, utopljavajući. Poslušajte što vam ima reći.

A onda joj iz područja između obrva, mjesta trećeg oka, pošaljite ljubav. I ostanite tako, zagrljeni s njom, još neko vrijeme.

Radeći povremeno ovu vježbu dodira i prožimanja s planetom Zemljom, razvijamo svoje sposobnosti razumijevanja naravi života. I pritom - rastemo.

 
Kontakt: info@zdenkaandrijic.biz   Copyright©Zdenka Andrijić 2011-2017.